Pitao sam se, da li mogu da kažem nešto što već nije izgovoreno,
da uradim nešto što nije urađeno. U krajnjem, postoji li ikakva šansa da ovim
što ću pisati izađem iz okvira dihotomije - suprotnosti. Nisam siguran da mogu
napustiti kurs koji već neko nije prisvojio, ili da krenem suprotnim tokom, što
opet smatram već viđenim. Tu činjenicu, da sam pokraden od prethodnih
generacija jednostavno ne opraštam. Šta je sad nama ostalo nego da pravimo
jedan bujon slova, riječi, rečenica, knjiga i biblioteka i da pokušamo da
probijemo čauru u kojoj se nalazimo ? Pitam se, da li smo mi, ovakvi kakvi
jesmo, ništa drugo do jedna replika prošlog ?
Gdje
zapravo leži originalnost čovjeka ? Po čemu
je svako od nas jedinstven ? Možda po tome što ponovi pokrete, izgovori riječi
i rečenice koje su davno zaboravljene i kojih se niko više ne sjeća ? Time
izaziva senzaciju ? Koliko god činjenje čovjeka bilo besmisleno, ako samo malo
okreće sebi drugog koji je opterećen sviješću istorije, taj smisao besmisla
leži u tome. Pokušava se promjenama navika dati smisao jednoj rutini koja se
zove život. Svaka karika je ista, lanac je identičan, postoji strah da kraj i
početak budu identični. „Una faccia una razza“ – jednoumlje, uniformisanost,
kalupi. I suprotnost od jednoumlja drži te u kalupu, jer je postojanje
suprotnosti rutina. Antiteza uvijek postoji, samo se čeka momenat da se ista
reflektuje. U suštini sve je tu, sve je koncentrisano u jednom, samo oblik tog
jednog treba dovoljno da postane dosadan i neinteresantan kako bi se forma
promijenila.
A šta da radimo do tada, dok se ne pojavi neko ili nešto,
što bi nas otrglo od kalupa u kojem se nalazimo, šta ako se ne pojavi, šta ako
moramo svjesno da živimo po modelima jer smo pokradeni ? Zašto su naši preci
bili tako nemilosrdni da nas ostave gole i bose ? Čak i zadovoljstvo koje bismo
imali u osveti su nam oduzeli, jer njih više nema. Mi
smo poraženi. I sad, i pored svega toga, navodno se iskra života nije ugasila ?
Mi živimo tuđe poteze, udišemo i izdišemo tuđi dah, hodamo zemljom koja nije
naša, mislimo misli drugih, pišemo i govorimo riječi koje je neko drugi
stvorio.
I
opet, glas iz dubine, iz daleke prošlosti, kao demon što nas muči i mrcvari,
šapuće nam da živimo, i da je sve naše neponovljivo ? Avaj, ima li veće pakosti
i zlobe ?!
Čitam
djelo napisano od jednog istrošenog čovjeka, cijelog života je dijelio pravdu.
Očekujem izlaz iz ove situacije. Ne, sve čitam, samo ne čitam ono što je on
napisao. Sačinio je jedno šarenilo misli prošlih i otišlih jedinki, pokrao ih
je, dao neke svoje zaključke, i tako je nastala knjiga na kojoj je njegovo ime.
Poraz na svim poljima. Ni on nije bio
kadar da se izdigne iz već viđenog. Sasušen, bez svojih misli i
ideja, siromah, ubog i sakat. Nema potresa i udara u postavljene temelje, nema
gromova i orkana koji bi raznosili postojeće, samo zatišje, mrtvilo i bijeda.
Čitaju armije novopridošlih taj sklop već napisanog, dive se. Kažu, on poznaje
misli drugih, prenosi ih, misli ih, zaključuje, kritikuje... Jadnici.... Koliko
ste jadni i nesrećni. Gledate i ne vidite, čitate i ne razumijete da
ostvarivanje njegovo je u onome u čemu su se drugi, prijašnji ostvarili. Još ste toliko nasamareni, od sebe samih, da vjerujete da
vidite nešto novo. Divite se škartu, prepisivanju i blijedim kopijama, dajete
mu priliku da vam on tumači svijet i dušu, ostavljate prostor i vrijeme onome
koji nije mogao da se izdigne iz letargije civilizacije. Onome koji je umro
zajedno sa njom.
Idem i posmatram ljude. Svaki pokret, trzaj, treptaj,
otkucaj, sve je to već dio prošlosti. Svaki zvuk i boja, svaki osmijeh, plač...
među ljudima ništa novo. Nebo plavo, bez oblaka, pa oblačno, pa kiša, pa
vjetar, pa gledam brda i planine, more, okeane, potoke i jezera... i priroda je
zamrla. Svemir je isti, tih, velik, dosadan, neistražen.
Život i smrt su postali jedno – već viđeno. Sunce će opet
naći svoj smiraj, pa će opet izaći i uzbuniti prirodu, pa će biljke opet
cvjetati, lišće će ponovo da žuti i opada. Ja i dalje tražim izlaz i ne nalazim
ga. Pokažite mi neki kamen, hoću da ga podignem, da vidim nešto što niko do
sada nije vidio. Dajte mi vazduh koji niko nikad nije udahnuo, dajte mi ruku
koja nikoga do sada nije dodirnula, usta koja nikoga do sada nisu poljubila. Uvo
kojem neće šaputati niko osim mene, kosu koju niko nije milovao, glas koji niko
nije čuo. Dajte mi riječ koja nije izgovorena, ni od bogova ni od ljudi, jer, u
početku bješe riječ.
